Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih nauka u Zagrebu. Foto: Medija centar Beograd, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons
Živimo u vremenu u kojem se ponovo otvaraju neka od najvažnijih društvenih pitanja: šta je odgovornost pojedinca, gde su granice poslušnosti, koliko su institucije zaista nezavisne i šta se događa kada građani odluče da više ne pristaju na postojeće odnose moći. Studentski pokret u Srbiji posebno je zaoštrio pitanje odgovornosti, ne samo političara i institucija, već i univerziteta, akademske zajednice, medija i intelektualaca, otvarajući dilemu ko govori kada je najteže i koliko je danas potrebno hrabrosti da bi se branili sopstveni stavovi. Upravo tim pitanjima bavi se knjiga politikologa i profesora Dejana Jovića "Otpor intelektualaca", čija je promocija održana u subotu, 14. novembra, od 19 časova u Kolarčevoj zadužbini.
Govoreći o tome da li je studentski pokret pokazao da je u društvu nastao ozbiljan vakuum intelektualnog i moralnog autoriteta i da li su studenti uradili ono što je trebalo da učini akademska zajednica, Jović ističe da su u tom pokretu od početka prisutni i profesori, istraživači i naučnici, čija se uloga ponekad nepravedno zanemaruje.
"Ali čak i da su to bili isključivo i samo studenti, ipak se radi o intelektualnom dijelu mlade populacije koja se našla, zapravo, u retorici snaga, sad bih već mogao reći, starog režima ili prethodnog režima, na meti napada. Mislim, ja pratim intervjue, izjave glavnih glasnogovornika te takozvane intelektualne desnice, i ovih drugih, neke koji su na toj antistudentskoj strani bili. Oni su izrazito govorili protiv intelektualaca. Smatrali su ih elitom, elitistima. Prijetili da će prvu stvar koju će napraviti, kad su rezultati bili različiti, biti napad na univerzitet. Da se ne može dozvoliti da univerzitet bude sudionik bilo kakvih političkih procesa, i naravno, i čak i srednje škole i bilo čega drugog. Tako da je ova bitka koju vidimo u Srbiji u zadnje dve godine bila bitka između jedne antiintelektualne kontraelite koja je vrijeđala intelektualce, smanjivala prostor racionalne diskusije, smatrala da intelektualci kao članovi elite ne pripadaju narodu i ne razumiju narod, da su na neki način izdali narod, i da nazad vlast treba vratiti narodu koji će znati već kako s tim intelektualcima treba postupati, znači koje treba eliminirati. I to je sve u skladu, ja mislim, sa opštim trendovima osporavanja racionalizma i prosvetiteljstva", ocenjuje Jović.
Prema njegovim rečima, reč je o globalnom trendu koji obuhvata i radikalno desne i populističke pokrete u svetu, a koji se oslanja na antiprosvetiteljske teze kojima se udara na same temelje demokratije i racionalnog odlučivanja.
"I Ivan Krastev ima o tome neko objašnjenje. Dakle, on kaže, oni otprilike objašnjavaju da intelektualci uvijek mogu otići iz zemlje i dobro se snaći, i da imaju dobre međunarodne veze, dok narod ne može. Međutim, to isto nije istina. Narod isto može otići. Mnogi ljudi iz običnog naroda koji nisu intelektualci su zapravo napustili zemlju. Dakle, to su razne lažne, ali namjerno smišljene antiprosvjetiteljske ideje koje udaraju na temelje onoga što je demokracija, a to je racionalno odlučivanje. Demokracije nema bez ozbiljne diskusije. Smisao parlamenta je da bude neprekidni seminar, da se čuju obje strane. To je jedno od ključnih pitanja: kako će sada izgledati zapravo novi skupštinski saziv. S jedne strane imamo ljude koji nemaju političkog iskustva, a s druge strane imamo ljude koji imaju višedecenijsko političko iskustvo. A vidjeli smo kako su izgledale te sednice parlamenta u prethodnim godinama, u prethodnim sazivima, gde suštinski, bez rasprave o važnim temama poput, recimo, samo budžeta, se samo na kraju glasa, podižu ruke bez bilo kakve rasprave", kaže profesor Jović.
U svojoj knjizi Jović se bavi intelektualcima koji su imali hrabrosti da se suprotstave moćnima. Objašnjavajući kako danas prepoznati razliku između intelektualca koji zadržava kritički stav i onoga ko samo zauzima političku poziciju, on navodi da je ključna spremnost na izlazak iz sigurne akademske zone u sferu javnosti zarad opšteg dobra.
"Dakle, intelektualci su oni ljudi koji imaju autoritet stečen na racionalnosti, dakle na znanju, ali ga ne koriste samo radi privatnog dobra ili samo radi dobra svog ceha, svoje cehovske zatvorene kule akademske, nego su spremni zapravo izložiti se, izaći iz svoje sfere, postati amateri u političkom i u društvenom životu, jer o tome se radi. Ako je neko stručnjak kao lekar, nije stručnjak kao političar. Ali bez obzira na to, zbog javnog interesa su spremni uključiti se u društvenu akciju. Ne mora nužno biti politička, ali je, kao što smo videli, potrebno da u jednom trenutku bude politička ili da podrži političke pokrete kako bi se doista uspostavila kontrola nad državom kao takvom. Ja mislim da je to ključno", ističe Jović.
On dodaje da uprkos riziku od takozvane "izdaje intelektualaca" i svrstavanja uz partijske linije, oni moraju da učestvuju u društvenim procesima.
"Ja mislim da je bitno da se uključuju i da ostanu kritični iznutra i da razmišljaju izvan okvira, da pokušaju delovati ne u okviru onog što im je nametnuto i uspostavljeno od prethodnog sistema, nego da pokušaju zamisliti novi svet i transformirati ono što je, koliko je moguće, kako bi se stvorilo", dodao je.
Osvrćući se na iskustvo Jugoslavije devedesetih godina, kada su brojni intelektualci podržavali nacionalističke politike dok su njihovi kritičari bili marginalizovani, i na pitanje da li je region nešto naučio iz tog iskustva, Jović ocenjuje da je Srbija napravila redak demokratski iskorak rušenjem autoritarnog poretka po drugi put u četvrt veka, ali da ostaje pitanje da li će se izbeći greške načinjene nakon 5. oktobra 2000. godine.
"Ali ono što sad predstoji, to je pitanje da li će se ponoviti ono što se dogodilo 2000. nakon 5. oktobra, kad su Srbiju preuzele tri ozbiljna intelektualca. Ja bih rekao dva ozbiljna i jedan prilično ozbiljan, a to su gospodin Koštunica, Mićunović i Đinđić. Znači, glavne funkcije u Srbiji su tada imale tri čoveka koji su se odupirali i socijalističkom sistemu u 90-im i nacionalističkom sistemu autoritarnom Miloševića. Preuzeli su vlast. Imali su brojne nove ideje. Bili su prilično hrabri i kao ljudi na vlasti. Suočili su se vrlo brzo sa otporom starih struktura. I nažalost, to je završilo prilično tragično u slučaju Zorana Đinđića. I u krajnjoj liniji, ne samo zbog toga što su oni radili ili nisu radili, nije uspelo sprečiti povratak snaga starog režima, doduše sa nekim odmakom od, recimo, 12 godina", podseća Jović.
On ukazuje i na važnost međunarodnog konteksta.
"Mislim, prvi koraci pokazuju da su verovatno nešto naučili, zato što deluju mnogo direktnije, rekao bih čak i radikalnije možda nego što je, na primer, Vojislav Koštunica bio spreman delovati, čak možda i Zoran Đinđić inicijalno. Ja se samo nadam da se neće suočiti sa sličnim tipom problema izvana, a to je sa prevelikim zahtevima od strane Evropske unije i Zapada općenito. Pritom, naravno, ne mislim na Trampa. Evo, Zapad je sada sasvim drukčiji pojam nego što je bio 2000. godine, kao što su se suočili Đinđić i kasnije Boris Tadić. Dakle, Đinđić oko isporučivanja, odnosno izručivanja Miloševića, oko Mladića i oko Kosova. A istovremeno da će se suočiti sa daleko boljom ponudom od strane Evropske unije nego što je tada Evropska unija dala i Đinđiću i Tadiću. Ovo što se u Srbiji događalo za vreme Aleksandra Vučića, to je posledica činjenice da je Evropska unija suviše pritiskala, suviše malo nudila. I iskreno se nadam da će Evropska unija shvatiti tu lekciju i neće ponoviti tu istu grešku", smatra profesor.
U knjizi Jović piše da dom intelektualaca nije domovina, već univerzalno. Odgovarajući na pitanje da li to znači da intelektualac mora da bude spreman da se suprotstavi i sopstvenoj naciji ili političkoj zajednici kada se ugroze univerzalne vrednosti, on naglašava da je dom intelektualaca univerzitet, te da je njihova obaveza da kritički preispituju upravo sredine u kojima žive.
"Ta odvratna ideja o takozvanom autošovinizmu intelektualaca je nešto što je užasno problematično, jer je smisao svakog intelektualca da stalno kritički propituje pre svega one zajednice, ona društva na koja može imati nekakav uticaj i da to čini iz pozicije čoveka kao takvog intelektualca, dakle univerzalne racionalnosti. Pritom da ne beži od konkretnih pitanja, na primer, zaštita konkretnih manjina. Često se događa da intelektualci i liberali općenito, racionalisti, da oni zapravo govore o univerzalnom, ali ne govore o lokalnom, nego govore o ljudskim pravima. Ali kad se dogodi neki konkretni udar na ljudska prava neke konkretne grupe ili neke manjine u zemlji u kojoj žive, e onda je to sasvim jedna druga stvar. To se nas u biti ne tiče. Tako da ja mislim da je jako važno shvatiti odakle dolaze intelektualci. Intelektualci i općenito ljudi razuma nisu vezani nikakvim teritorijom, nikakvom nacionalnošću, nikakvim čak državnim zakonima. Zato postoji autonomija univerziteta. Autonomija univerziteta je filter kroz koji se propuštaju državni zakoni. Država je možda vlasnik univerziteta, ali se zakoni države primenjuju selektivno i u skladu sa odlukama samih ljudi sa univerziteta. I možda je to baš razlog zašto nekima toliko i smeta autonomija univerziteta", zaključuje profesor Dejan Jović.



