Nekoliko dana nakon veličanstvene pobede građana na, za Srbiju verovatno sudbinskim izborima, potražio sam pomoć lekara. Pao je imunitet i zabrinuo sam se zbog bolova u grudnom košu. Već sam u godinama kad bolovi u blizini srca moraju da brinu.
Doktor Prokić, internista, privatnik duže od 20 godina. Pregleda me lagano, temeljno. Vrši kontrolu putem EKG i kaže da mi srce radi kao kod studenta. Nasmejan, umiruje me da nema razloga za brigu, bolovi upućuju na koštano-mišićnu strukturu, ne na internistički problem. Daje anamnezu, propisuje terapiju i šalje me da, za svaki slučaj, prekontrolišem stanje još jednim snimanjem.
Znamo se dugo, igramo rekreativno stoni tenis već tridesetak godina. Na završetku saopštava mi cenu pregleda i pita kako želim da platim. Kažem gotovinom, a on uredno izdaje fiskalni račun. Pozdravljamo se.
Manje od trećine onih koji izdaju stanove strancima plaća porez
Razmišljam na izlasku kako je ovaj moj drugar primer kako treba da izgleda heroj buduće Srbije. Prokić je porodičan čovek, suprug i otac tri ćerke. Nije se libio da odmah nakon specijalizacije otvori svoju privatnu praksu. Nije mu falilo ni znanja, ni inicijative, ni hrabrosti. Nije želeo da bude u sivoj zoni između državnog i privatnog. Zoni u kojoj po pravilu štetuje država.
Uredno mi izdaje fiskalni račun, iako je sigurno znao da ja, kao njegov drugar, ne bih reagovao i da mi nije izdao račun. On ima svest da izdavanjem fiskalnog računa čuva i sebe i društvo i državu.
A to će nam biti najpotrebnije ukoliko mislimo da promenimo sistem. Sada smo u fazi oduševljenja što državni organi privode odgovorne pravdi. Tražimo odgovornost od drugih koji su se ogrešili o zakon. To je dobro. To je lekovito. Ali time još uvek nismo pogledali prema sebi. Mi takođe, moramo odraditi važan posao prema društvu u kome živimo. Moramo se, najzad, pomiriti sa sopstvenom državom.
Do sada smo se ponašali uglavnom tako da na državu gledamo kao da je tuđa i neprijateljska. Ona gleda da nam naplati što veći porez i nametne što više dažbina, a mi se trudimo da izbegnemo plaćanje kako god znamo. Da više ostane za nas. Za naše porodice. U toj borbi štetujemo svi. I mi i država. Celokupno društvo.
Zato bi bilo lekovito da ubuduće poreski obveznik dobije bolji status u društvu. Kod nas je „faca“ neki funkcioner u ministarstvu ili gradskom veću, pripadnik bezbednosti ili policije. „Baja“ od koga ti se „tresu gaće“. Koji može da ti „završi posao“. Njima država daje privilegije, omogućuje povlastice, gradi povoljnije stanove. Ko šiša privatnika. On nije bitan, nema nikakve vlasti, ne izaziva strahopoštovanje. A u stvari je bitan, i te kako. Na njemu počiva država i zdrav sistem. Od njega bi trebalo sve da kreće. Na njega bi država trebalo da gleda kao na svog najrođenijeg. Jer, on je plaća. On joj daje život.
Država traži od građana da plaćaju porez, a sama ga ne plaća
Način pomirenja sa svojom državom pokazuje moj doktor Prokić. On zna da porez mora da se plati i da na to ne treba niko da ga podseća. On zna i da plaćanjem poreza daje doprinos funkcionisanju društva. Od naplaćenog poreza plaćaju se penzije, pomažu se najugroženiji, omogućava se funkcionisanje celog društva. Ako svako od nas bude imao takav pristup, nema razloga da država ne uzvrati sa uvažavanjem svakog poreskog obveznika. I da mu omogući lakši način sticanja statusa privatnika. Da dobije grejs period kada se opredeli da otvori samostalan biznis. I period poreskih olakšica dok ne stane na noge. I da ne zaračunava drakonske kamate u slučaju kašnjenja ili molbe za odlaganje plaćanja poreza u opravdanim situacijama. Jednom rečju da se građanin i država pomire i uvaže.
Uređena društva funkcionišu upravo na ovakav način. Ako hoćemo da menjamo sistem, moraćemo i mi poći u ovom pravcu.
Autor je advokat u Novom Sadu
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.



