Dok se u Beogradu još sliježu dojmovi povijesne izborne noći, pred novom demokratskom vlašću otvara se golemo, zapušteno i opasno regionalno naslijeđe.

Rušenje autokrata u domovini bio je tek lakši dio posla za Studentsku listu. Pravi izazov tek dolazi, a to je demontaža one toksične i duboko ukorijenjene regionalne mreže koju je bivši režim godinama pleo po susjedstvu, držeći stotine tisuća ljudi izvan Srbije kao taoce permanentnog izvanrednog stanja. Ta se mreža nije hranila napretkom srpskih zajednica u regiji, nego njihovim strahom. Ključno pitanje koje se u ovom povijesnom postizbornom preslagivanju nameće glasi: tko su uopće stvarni, legitimni partneri nove, demokratske Srbije u susjedstvu?

Odgovor na to pitanje odredit će hoće li se regija konačno smiriti ili će ostati u vječnom krugu simuliranih sukoba. Svatko tko danas iz susjedstva nudi jeftino, paradno srpstvo pod starim patronatom Beograda, zapravo pokušava podvaliti nastavak Vučićeve politike. Prva maska koja je pala u postizbornoj noći pripada Miloradu Dodiku. Čovjek koji je godinama služio kao banjolučki dežurni piroman, preko noći je doživio čudesnu transformaciju.

Ne gasite Informer

Do jučer je studente nazivao političkim analfabetima, stranim plaćenicima i rušiteljima nacionalnog jedinstva, a danas im se, u paničnom strahu za vlastitu fotelju, javno ulizuje kroz čestitke pune patetičnih fraza o demokratskim promjenama. Dodik savršeno dobro zna zašto se boji. NJegov dosadašnji politički opstanak počivao je na simbiozi s Beogradom. On bi u Banjoj Luci zapalio požar i proizveo krizu, a beogradski se autokrat onda nudio kao regionalni spasitelj i lažni vatrogasac.

Obojici je odgovaralo da požar nikada ne bude potpuno ugašen, jer su iz tog pepela crpili svoj legitimitet. Sada, kada je taj lažni vatrogasac pometen s političke scene, banjolučki palikuća ostao je sam, s praznim kanisterom, prljavim rukama i bez ijednog suvislog argumenta za vlastiti opstanak. Suradnja s takvim naslijeđem bila bi prva velika, vjerojatno i fatalna pogreška za novu vlast u Beogradu.

Pravi, korjeniti zaokret beogradske politike mora početi spoznajom da su prirodni saveznici slobodne Srbije lideri koji probleme svojih zajednica rješavaju unutar institucija država u kojima žive, a ne na barikadama. Upravo onako kako to godinama radi Milorad Pupovac, a posebice kako je to u praksi demonstrirao Boris Milošević. Kada je Milošević, kao politički predstavnik Srba u Hrvatskoj, donio tešku odluku i otišao u Knin, to je za bivši beogradski režim bio tektonski poremećaj. Optužbe za izdaju i linč pljuštali su sa svih režimskih televizija i naslovnica tabloida.

Zašto? Ne zato što je Milošević tamo napravio nešto loše za svoju zajednicu, nego zato što je taj čin pokazao ono što je za autokraciju u Beogradu najopasnije: da srpski lideri u regiji mogu i moraju donositi samostalne, zrele i autonomne odluke u interesu naroda koji ih je birao, bez traženja blagoslova i odobrenja s Andrićeva vijenca. Milošević je pokazao da se nacionalni identitet, kulturna autonomija i povratnička prava ne čuvaju čekanjem depeša i pisanjem huškačkih priopćenja, nego mukotrpnim pregovorima o proračunu, vodovodima, struji, cestama i stvarnom životu.

On je Srbe doveo za pregovarački stol kao ravnopravan politički faktor, umjesto da ih drži u getu kao monetu za potkusurivanje u beogradskim geopolitičkim trgovinama.

Splitska Torcida je Vučiću poklonila slamku spasa

Slična, ali znatno tragičnija i brutalnija borba godinama se vodila na Kosovu, gdje naslijeđe Olivera Ivanovića danas stoji kao jedini ispravan, ali krvlju natopljen putokaz novoj vlasti. Tamošnji Srbi predugo žive u nepodnošljivom procjepu između dva terora. S jedne strane trpe institucionalni pritisak koji provodi Albin Kurti, a s druge strane, što je unutar same zajednice bilo znatno opasnije, otvoreni kriminalni teror lokalnih struktura unutar Srpske liste.

Pod direktnom palicom Milana Radoičića i pod patronatom bivšeg beogradskog režima, ta lista nikada nije bila autentični politički glas naroda. Bila je to parakriminalna ispostava čiji je jedini zadatak bio apsolutna poslušnost i utjerivanje straha. Kriminalci koji su dizali barikade na sjeveru Kosova, organizirali batinanja, prijetili paljenjem automobila i ucjenjivali ljude radnim mjestima, zapravo su disciplinirali vlastite sugrađane. Tko god je u Kosovskoj Mitrovici, Leposaviću ili Gračanici pokušao ponuditi razumnu, građansku i samostalnu alternativu koja ne želi rat s cijelim svijetom, završio bi u jarku, u zatvoru ili pod zemljom. Baš poput samog Olivera Ivanovića, kojeg su režimski mediji najprije nacrtali kao metu na čelu, da bi nakon toga bio kukavički likvidiran.

Ivanović se borio za to da Srbi na Kosovu dobiju funkcionalne institucije, vladavinu prava, radna mjesta i sigurnost od lokalnih bandita koji su se skrivali iza velikih nacionalnih parola.

Nova vlast u Beogradu stoga nema pravo na kompromise s nasilnicima. Prvi korak prema ozdravljenju regionalne politike mora biti potpuna amputacija kriminalnih klanova na sjeveru Kosova, raspuštanje Srpske liste i slanje njezinih šefova pred pravosudna tijela. Tek kada se ljude na Kosovu oslobodi straha od lokalnih mafijaša koji su monopolizirali patriotizam, otvorit će se prostor za neke nove olivere ivanoviće. Za ljude koji će imati ljudsku i političku hrabrost razgovarati sa susjedima i međunarodnom zajednicom o stvarnom, opipljivom opstanku naroda, a ne o stalnim ratnim scenarijima.

Vrijeme je da službeni Beograd shvati kako se regionalni utjecaj ne gradi izvozom nestabilnosti i financiranjem profesionalnih piromana. Milorada Dodika, šefove Srpske liste i sve one koji su karijere izgradili na barikadama i ljudskoj nesreći treba ostaviti u prošlosti, tamo gdje i pripadaju. Ključevi regionalne politike moraju se predati u ruke onih koji institucije shvaćaju ozbiljno i koji znaju kako se kroz zakone i dijalog štite interesi vlastitog naroda.

Poruka koju su ti autonomni lideri godinama slali bivšem režimu, a koja danas postaje jedina logična i spasonosna formula za budućnost, glasi vrlo jednostavno: Ne trebate nas spašavati, mi ćemo svoje probleme s vlastitim državama riješiti sami.

Tek kada Beograd prihvati tu poruku, Srbija će moći postati uistinu demokratska država, a regija prostor u kojem se normalno živi.

Autor je novinar portala Bljesak info iz Mostara

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.