Danas slavimo jedan značajan jubilej – trideset godina od pobede koalicije „Zajedno“ u drugom krugu lokalnih izbora u Srbiji! Uf, kako je bilo super. Dobro se sećam, bio je sunčan dan, ptice su pevale, lažem, ne sećam se uopšte kakav je dan bio, ne sećam se ni glasanja, ničega se ne sećam, sve do te nedeljne večeri, kada sam na radiju B92 slušao prenos objavljivanja izbornih rezultata.

Oko pola deset uveče SPS je odložio konferenciju za novinare i proglasio fajront na Studentskom trgu. Znalo se tada, ako SPS neće da objavi rezultate, to je siguran znak da su pukli. Ne sećam se da li je neko objavio, ili me instinkt naterao, ali obukao sam jaknu i otrčao na Trg Republike. Nisam bio jedini. Kad sam tamo stigao, ljudi su ushićeno delili rezultate lokalnih izbora, koji su govorili da je Milošević izgubio vlast u svim većim opštinama i gradovima, uključujući Beograd.

Pila se rakija s Vukom Draškovićem, išlo se do sedišta SPO u Knezu, da ne ponavljam sad sve što sam o toj večeri već napisao u „Kandžama“. Bila je to prva pobeda građanske Srbije protiv pomahnitalog diktatora, kažem građanske, iako su među nama bile i horde četnika, koje je njihov SPO tih godina prevaspitavao u smislu da moraju voleti zapadne demokratije ako misle biti baš pravi četnici. Kažem građanske, jer do tih izbora nisam imao pojma kojoj Srbiji pripadam, imajući u vidu da sam dotad glasao samo 1993, za Koštunicu.

Šta rade maskote EXPO

Tog dana, glasajući za pobedničku koaliciju „Zajedno“, glasao sam i za sopstveno građansko opredeljenje, koga se i tri decenije kasnije čvrsto držim. Ni u tome nisam bio jedini. Glasajući protiv Miloševića, moji vršnjaci, pripadnici generacije iks, dobili su nešto mnogo značajnije od pobede, lokalnu vlast demokratske Srbiju u malom, u vidu spoja Demokratske stranke, Građanskog saveza i pomenutog SPO, uz DSS ponegde.

Bilo je tako divno, bilo je tako romantično. A onda je Milošević pokrao izbore. Šta se dalje desilo, svi znamo. Odvalili smo se od šetnji i građanskog karnevala, ne bismo li odbranili izborne rezultate i odbranili smo ih, ali smo za ta tri meseca proživeli pravu građansku školu, koja je mojoj generaciji zauvek usadila demokratske i građanske temelje, koje je ona potom, prenela svojim potomcima, a pogledajte šta su oni na tim temeljima uspeli da izgrade.

Drugi dolazak u Srbiju

Sve što živimo danas, počelo je sedamnaestog novembra, 1996. Mnogi su se još tad nervirali zašto se koalicija Zajedno tako brzo i ružno raspala, pitali su se za koga su šetali, a mi bismo im govorili za nas smo šetali, bez nekih posebnih argumenata kojima bismo to i potkrepili. Taj osećaj, da smo tada pobedu tek odbranili za nas i našu decu, koja tada nisu ni bila u planu, danas dobija na značaju. Tek trideset godina kasnije, jasno se oseća veličina sedamnaestog novembra, jer da nije bilo njega, ne bi bilo ni dvadeset petog oktobra.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.